Nepoznati Zagreb

Ha, baš me zanima koliko vas je čulo za ovo nesvakidašnje ime za jednu javnu površinu!


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Ako već niste prepoznali o kojem se to lokalitetu radi, evo i pobližeg objašnjenja: radi se o neimenovanom parkiću/trgiću pored raskršća Maksimirske ceste sa Bukovačkom i Sveticama. A to dično ime je dotična vjetrometina dobila po kipu bacača diska autora Vanja Radauša koji je tamo postavljen 1957. godine. Mjesto za takav kip je logično odabrano: u neposrednoj blizini je najpoznatiji zagrebački nogometni stadion, zatim jedno od najstarijih gradskih kupališta, ono u sportskom parku Svetice (koje je tokom svog života pripadalo svima i svakome, od JNA pa do lokalne samouprave) u čijem se sastavu nalaze i atletska borilišta kao i teniski tereni. A preko puta, s druge strane Maksimirske, je ulaz u park Maksimir, najveći i najljepši gradski park koji je dušu dao za sve vrste tjelesne i psihičke rekreacije.


Snimio: Vanja

Što se te čistine i dotičnog kipa tiče, oni su duboko urezani u moja sjećanja budući da je pred ulazom u Maksimir sve do 1985. godine bilo okretište autobusnih linija za Markuševac i Gornji Bukovac koje su tad za mene značile vezu sa gradom - za svakog dolaska u grad i povratka iz grada morao sam proći tih stotinjak metara između proširenja gdje je sad travnjak oko kojeg se okreću tramvaji linije broj 5 (nekad je tamo bio grbavi rupasti asfalt koji je prekrivao još stariji pokrov od granitnih kocaka, a uz ogradu je bila tamnoplava metalna nadstrešnica u čijem je jednom kutu bila osobna vaga čiji je utržak išao slijepcima, a koja je za 1 dinar pokazivala težinu) i tramvajske stanice.

Nekad davno je tramvajska stanica u smjeru grada bila na uskom pješačkom otoku prije semafora, dok je kasnije premještena nakon semafora ... i stara betonska ograda na uglu Bukovačke i Maksimirske (ispred stare kuće koja više ne postoji i koja će biti uskoro zamijenjena novogradnjom) je bila idealno mjesto za prijateljska sačekivanja ("vidimo se kod zidića"). A kad smo ogladnili, išli smo kupiti frtalj kruha i 10 deka tirolske u dućan "Prehrane" na ćošku, u staroj dvokatnici koju je tamo negdje u 80-tima zamijenila sadašnja monolitna i dosadn zgrada.


Snimio: Vanja

Nego, da se vratim na čuveni kip - njegovi trenuci slave su u socijalističko doba bili vezani uz Uskršnje doba kada su mu mangupi obavezno farbali jajca u šareno usprkos svim policijskim (milicijskim!) stražama. Poslije odlaska socijalizma to farbanje više nikoga nije uzbuđivalo tako da je tip dugo vremena bio po intimnim mjestima ofarban u plavo ... a posljednjih godina više nema farbanja (vidi fotku!). S jedne strane, malo mi je žao što je nestala ta lokalna tradicija , no s druge strane je u redu što se spomenik napokon više ne nagrđuje i uništava.


Snimio: Vanja

A za kraj, u srednjoškolsko doba jedna od najzabavnijih fraza je bila "Vidimo se na pimpek-placu!" (oni prostiji su čak upotrebljavali verziju "Vidimo se ispod k****!", kao varijantu susreta "ispod repa" na Trgu) ... iako se u stvarnosti nikad nitko nije susretao tamo, već kod prije spomenute ograde.